By Lejla Hasanović Moja snaja živjela je sedam godina u tišini. Nakon nesreće na putu s posla izgubila je sluh i od tada nije izgovorila ni riječ. Svakodnevni život provodila je pored mog brata, brinula o našim roditeljima, odgajala sina i sve to bez glasa — gotovo neprimjetna, ali uvijek prisutna u svojoj obitelji.
Divila sam joj se, ali njena tišina ponekad je izazivala strah i neizvjesnost. Niko od nas nije znao što se krije iza tih tamnih očiju. Sve dok tragedija nije pokucala na vrata — moj brat je iznenada preminuo od moždanog udara. Nije ostavio testament, a rodbina se ubrzo okupila kako bi odlučila o imovini.
U sobi su se nizale hladne, bezosjećajne rečenice: “Kuća je u vlasništvu roditelja, treba je podijeliti.” Neki su predlagali prodaju, a mojoj snaji ostaviti tek trećinu. Ona je sjedila, drhtavih ruku, točeći vodu, dok su planovi za oduzimanje njenog doma padali pred njom. Niko nije mislio da razumije.
Ali kada su papiri bili pred njom i pero spremno da se potpiše, ona je podigla ruku i tresnula dlanom o sto. Suze su joj klizile niz lice, a onda se desilo nešto što niko nije očekivao — nakon sedam godina tišine, progovorila je.
“Dosta!” — hrapavim, ali snažnim glasom zaustavila je sve prisutne. Njene riječi bile su jasne i odlučne:
“Dosta je vaše tišine i licemjerja. Znate li što znači izgubiti muža i čuti kako planirate da me izbacite iz kuće koju sam s njim gradila?”
Jedna od strina pokušala je progovoriti, ali zastala pred snagom njenog pogleda.
“Ova kuća nije samo cigla i beton,” nastavila je. “Svaka pločica nosi naš znoj i trud. Moj muž i ja radili smo dan i noć da je završimo. Vi ste dolazili samo kada je bila gotova.”
Zatim je iz torbe izvukla fasciklu i na sto uredno posložila potvrde, račune i priznanice:
“Ovo sam sve ja plaćala — račune, lijekove, školovanje, sve iz svoje plate. Sve za miran dom mog muža i našeg sina.”
Suze su joj klizile, ali glas nije posustajao.
“Moji roditelji su mrtvi, moj muž jedini imao pravo na ovu kuću, a moj sin je sada nasljednik. Ako pokušate ovo mu oduzeti, ići ću na sud. Sve ove papire ću staviti pred sudiju i pred Boga ako treba.”
U sobi je zavladao muk. Rodbina je postupno spuštala poglede. Moj brat od strica prvi je priznao: “Ona je u pravu. Neka kuća ostane njoj i djetetu.”
Polako, svi su popustili. Pero više niko nije pokušao podići. Snaja se spustila na stolicu, iscrpljena, ali s očima koje su prvi put nakon sedam godina sijale jasnoću i snagu.
Te noći nisam mogla zaspati. Hodnici su odzvanjali njenim riječima, a osjećaj ponosa preplavio me. Ona je vratila svoj glas i dostojanstvo u trenutku kada je to bilo najpotrebnije.
Sljedećeg dana donijela mi je kopiju svih papira: “Ako mi se išta dogodi, ti ćeš znati šta da uradiš,” šapnula je, i prvi put čula sam njeno tiho, ali čvrsto “Hvala ti.”
Sedam godina tišine nisu nestale — one su sazrijele u glas koji više nikada neće biti utišan.