By chiko U priči koju danas donosimo govori se o ženi čija je unutarnja snaga nadjačala strah, bol i prijetnje. Njeno ime kroz vijekove ostaje simbol vjere koja ne traži dokaze, već se živi tiho, postojano i bez odustajanja. I danas, u trenucima kada ljudi posrnu, njena sudbina služi kao podsjetnik da se najveće pobjede često ostvaruju daleko od očiju svijeta.
Iako njen praznik ne pripada bučnim i svečano naglašenim datumima, njegovo značenje duboko je ukorijenjeno u pravoslavnoj tradiciji i narodnom pamćenju. Kroz stoljeća se prenosio nenametljivo, u pričama, običajima i tihim porodičnim ritualima. U tim predanjima sačuvana je poruka o istrajnosti, stradanju i nadi koja ne gasne ni onda kada se čini da je sve izgubljeno.
Rođena u četvrtom vijeku na prostoru Male Azije, poticala je iz imućne i ugledne, ali neznabožačke porodice. Njen otac bio je čovjek velike moći, uvjeren da se sigurnost i kontrola mogu izgraditi zidovima i izolacijom. Vjerujući da će tako zaštititi kćerku od svijeta, zatvorio ju je u visoku kulu, daleko od ljudi i svakodnevnog života. Imala je sve materijalno, ali joj je nedostajalo ono što se ne može kupiti – osjećaj smisla i unutarnjeg mira.
Bez učitelja i bez ikoga ko bi je vodio, kroz tišinu i posmatranje prirode počela je razmišljati o svijetu koji je okružuje. U kretanju sunca, smjeni dana i noći i savršenstvu prirode prepoznala je postojanje jednog Stvoritelja. Kada je napokon dobila priliku da napusti kulu, susret sa ženama koje su govorile o hrišćanskoj vjeri bio je prekretnica. Ono što je dotad osjećala bez riječi, sada je dobilo ime i smisao. Njena odluka bila je mirna, ali čvrsta, svjesna da će donijeti sukob s vlastitim ocem.
Jedan od najsnažnijih simbola njenog života vezan je upravo za kulu u kojoj je odrasla. Naredila je da se napravi treći prozor, kao znak vjere u Svetu Trojicu, a na zidu je urezala krst. Prema predanju, na mjestu gdje je stajala potekao je izvor žive vode, koji je za vjernike postao znak Božijeg prisustva i blagoslova.
Kada je njen otac saznao za promjene koje su se dogodile u njenom srcu, nije pokazao razumijevanje. Umjesto toga, obuzet bijesom i osjećajem izdaje, prijavio ju je vlastima. Zajedno sa svojom prijateljicom dospjela je u tamnicu, gdje su započeli dani ispunjeni mučenjem, strahom i poniženjem. Ipak, ni bol ni prijetnje nisu uspjele slomiti njenu vjeru. Njena snaga nije bila u pobuni ili otporu, već u tihom prihvatanju patnje i nepokolebljivom uvjerenju.
Presuda je na kraju bila nemilosrdna. Po naredbi vlastitog oca, njen život je okončan mučeničkom smrću početkom četvrtog vijeka. Ipak, smrt nije značila kraj njenog prisustva među ljudima. Njene mošti su kasnije prenesene na istok Evrope, gdje se i danas čuvaju, a vjernici iz raznih krajeva dolaze da im se poklone, tražeći utjehu, snagu i iscjeljenje.
U narodu se njen dan ne obilježava samo molitvom, već i običajima koji nose duboku simboliku. Priprema jela od različitih žitarica predstavlja želju za zdravljem, napretkom i slogom u porodici. Sijanje žita u plitke posude, koje treba da ozeleni do Božića, simbol je novog početka, rasta i nade koja se obnavlja svake godine.
U pojedinim krajevima Bosne ovaj dan ima i posebno značenje. Posvećen je rudarima, ljudima koji svakodnevno silaze u tamu, izlažući se opasnosti kako bi drugima omogućili život i sigurnost. Njihova borba često se poistovjećuje s patnjom i istrajnošću koje ova svetica simbolizira.
Posljednjih godina sve je izraženija želja da se ovi običaji sačuvaju i prenesu na mlađe generacije. Ljudi se ponovo okupljaju, prisjećaju se starih priča i pronalaze smisao u jednostavnim ritualima. U svijetu koji neprestano žuri, ovakvi dani podsjećaju na vrijednosti koje ne blijede – vjeru, strpljenje i nadu.
Dok se i ove godine njen dan obilježava tiho i bez velike pompe, poruka ostaje snažna i jasna: ono u šta istinski vjerujemo može nas održati i onda kada se sve drugo ruši. Vjera, nada i istrajnost imaju moć da nadžive i najveće patnje.