By Lejla Hasanović Porodične večere kod Marcusovih roditelja uvijek su bile ispunjene lažnim osmjesima i tihim tenzijama koje su se krile iza savršenih manira. Tog večernjeg sata, zveckanje escajga bilo je jedini zvuk koji je remetio sablasnu tišinu.
Anna je sjedila uspravno, svjesna svakog pogleda, iako se činilo da niko nema hrabrosti da je zaista pogleda u oči. A onda je čaša vina ispala iz njene ruke. Tamnocrvena mrlja razlila se po bijelom stolnjaku poput ožiljka.
„Zar stvarno?“ prosiktao je Marcus, gledajući je hladnim pogledom. „Možeš li jednom da ne napraviš scenu?“
Njene obraze obli vatra srama, ali ovaj put nije sklonila pogled. Pokušala je da izusti nešto, no on je već naglo ustao, povukao je za ruku i podigao ton. „Dosta mi je!“
Ruka mu je pala. Zvuk udarca razbio je tišinu i ostavio prisutne u šoku. Eleanor, njegova majka, zurila je bez riječi, dok je Arthur, otac, spustio pogled u tanjir, nemoćan da reaguje.
Anna se uspravila, ali na njenom licu nije bilo straha. Samo miran, hladan osmijeh. „Je li to sve što imaš, Marcus?“
Njegova ruka ostala je zgrčena u vazduhu, a zatim je nestalo samopouzdanja iz njegovog pogleda. Anna je posegnula u torbu i na sto spustila fasciklu. Papiri su kliznuli po stolnjaku, šuštanje je bilo glasnije od svih riječi.
„Ovo su tvoji mejlovi. Sve poruke, fotografije… mislio si da ih brišeš, ali ja ih imam. Ne večeras, Marcus. Više nikada.“
Eleanor je zapanjeno udahnula, Arthur je ostao nijem, a Marcusovo lice preplavila je crvena boja. Pokušao je da izusti nešto, ali iz usta mu je izlazio samo nesiguran, slomljen glas.
„Pokrenula sam razvod,“ nastavila je Anna, smireno, gotovo hladno. „Prenuptijalni ugovor koji si potpisao sada je moja najjača karta. Računi su blokirani, a ti ćeš plaćati alimentaciju godinama. Tvoje laži više neće imati publiku.“
Fascikla mu je ispala iz ruku, a papiri i fotografije razletjeli su se po podu pod nogama gostiju. U sobi je zavladao muk.
Arthur se tada prvi put oglasio, prišao Anni i tiho rekao: „Oprosti nam što smo ćutali. Trebali smo te zaštititi.“
„Ćutanje je isto saučesništvo,“ odgovorila je, ne podižući glas. „Ali sada je kraj.“
Jedan po jedan, gosti su napuštali prostoriju, ostavljajući netaknute tanjire i poluprazne čaše. Marcus je ostao sam, blijed, poražen, dok je Anna uzimala svoj kaput.
„Sutra dolazi moj advokat,“ rekla je mirno. „Ti ostani ovdje ako želiš. Ja odlazim – i ovaj put se ne vraćam.“
Vrata su se zatvorila za njom, a Marcus je prvi put shvatio da je ostao bez moći.
Napolju, pod noćnim nebom, Anna je duboko udahnula. Prvi put nakon mnogo godina osjetila je mir. Telefon joj je zazvonio – bila je to advokatica. „Sve je spremno. Sutra predajemo zahtjev za zabranu prilaska. Mediji će objaviti priču sljedeće sedmice.“
Anna se nasmiješila. „Neka svi čuju.“
Dok je ulazila u automobil, okrenula se posljednji put prema kući. Nije osjetila tugu, već samo olakšanje. To poglavlje je bilo zatvoreno – zauvijek.